Posted in Blog

Ima li nešto protiv moj omiljeni pisac da mu otkinem komad pečenja nožem kojim sam zaklao mnogo Turaka?

U tome književnom čoporu bijaše svakojakih protuha, pijanih i grlatih pjesnika, a jedan poeta-guslar stalno je vikao da mu nađu gusle, pa je nastala strka za guslama. To je onaj poeta-guslar koji je 6. siječnja 1989. godine pred crkvom sv. Đorđa u Podgorici poveo narodno kolo i zapjevao: ko je drugi, ja sam prvi / da pijemo turske krvi! Taj pjesnik ima iza sebe petnaestak zbirki pjesama… Redali su se intelektualni dijalozi oko pečenog vola, a jedan pripiti delija vojnički je salutirao pred Kaporom i u stilu raporta izustio:  Ima li nešto protiv moj omiljeni pisac da mu otkinem komad pečenja nožem kojim sam zaklao mnogo Turaka? Pisac u trapericama nije se dao zbuniti, pa je na svoj praskavi način, balaveći, uzvratio: Slatko je sve što je iz majstorovih ruku… A negde oko ponoći pojavio se predsednik Radovan Karadžić s čašom šampanjca u ruci, obasjan zvijezdama, tih i blagorodan. Bio je u pratnji svoje svite i glasovitih gostiju, dičnih srpskih demokrata Đinđića i Mila Perišića koji stalno bijahu uz bok najmilijemu zločincu… Klicali su mu i nazdravljali, a netko ga je upitao hoće li biti bombardiranja ili da vrhovni komandant zapovijedi razlaz. Toplim glasom, u mističnoj noći lišenoj svake vulgarnosti, predsjednik je rekao da su mu Rusi javili kako neće biti bombardovanja, ali ni razlaza, jer Srbi se okupljaju a ne razilaze! Moj kolega i autor rukopisa Do Pa(k)la i natrag (Mirko Kovač o piscu čiji deo teksta citira, prim. autora) upitao se: Oko čega se to mi okupljamo, a onda je samome sebi došapnuo: Pa valjda oko ništavila.

u-tome-knjizevnom-coporu-bijase-svakojakih-protuha
OD VELIKE SRBIJE DO SAO RIBLJE ČORBE
Nandor Ljubanović i Drago Borić
Pokret za mir Pančevo, KULTURBUNT 1999.
Ilustracija: “Drvo ljubavi” by Momčilo “Momo” Kapor