EINSTEIN I TAGORE O ISTINI

Standard

Ajnštajn i Tagore

Četrnaestog jula 1930. Albert Einstein je u svom domu na periferiji Berlina ugostio indijskog filosofa, muzičara i dobitnika Nobelove nagrade, Rabindranata Tagorea. Njih dvojica su potom imali jedan od najpodsticajnijih i intelektualno najzanimljivijih razgovora u historiji, na drevnu temu sukoba između nauke i religije. Knjiga „Nauka i indijska tradicija: kada je Einstein sreo Tagorea“ govori o ovom historijskom susretu u širem kontekstu intelektualnog preporoda koji se proširio Indijom početkom dvadesetog vijeka, i koji je proizveo čudnu osmozu indijskih tradicija i sekularne zapadne naučne doktrine. Sljedeći izvod iz jednog od razgovora koji su vodili Einstein i Tagore mješavina je prethodno ispitanih definicija nauke, ljepote, svijesti i filosofije u majstorskoj meditaciji o najsuštinskijim pitanjima ljudskog postojanja.

 

EINSTEIN: Vjerujete li u božanstvo koje je izdvojeno iz svijeta?

Continue reading

ZLATKO JELISAVAC: Kako da ne postaneš ono protiv čega se boriš

Standard

nazi-book-burning

Crne sveske i zli geniji

 


Hajdegerov odnos prema nacionalsocijalizmu je tema nad kojom se već duže vremena ukrštaju oštra koplja i nastavlja kontroverzna diskusija. Da li je tačno da je Hajdeger, kao što je to još 1988. godine njegov učenik Ernesto Grasi tvrdio, “iz svojih teorijskih osnova izveo svoje nacionalsocijalističko držanje”? Francuz Emanuel Faj nalazi da je “Hajdegerovo učenje totalna identifikacija sa principima hitlerizma”. Faj se decidirano oslanja na delo čileanskog istoričara Viktora Fariasa. Farias je, da podsetimo, autor pamfleta o Hajdegeru, kome je Hans-Georg Gadamer porekao svaku serioznost videvši u njemu oličenje “groteskne površnosti”. (Zoran Andrić, Martin Hajdeger:Bio je nacionalsocijalista i antisemit, Danas, 28.3.2015.) Continue reading

Antireligijski rasizam

Standard
Ilustracija: "Charlie Hebdo" Ilustracija: “Charlie Hebdo”
Borba za slobodu se uvek vodila protiv religije, protiv njene (obznanjene) želje za kontrolom društva i prinudnim nametanjem svojih normi i običaja. Samo su nemilosrdne borbe uspele u Evropi ograničiti religiju na sferu privatnog života, dekriminalizovati bogohuljenje (preteča odbijanja svih drugih oblika cenzure) a otpor religijskom fetišizmu prethodio je napadu na fetišizam tržišta.

Continue reading

HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA; I – PROMETEJSKA DRAMA HUMANIZMA

Standard

Koeln_wrm_1044

Utopija i pobuna, mada možda na prvi pogled paradoksalno izgleda, ishodište su povijesnog radikalnog mijenjanja svijeta i slike o njemu. Utopija redefinira odnos kulture i civilizacije tako što humanizam određuje kao cilj kulture, a civilizaciju kao sredstvo pomoću koje se taj cilj ostvaruje. Transformacija vremena, iz prethodnog jasno to proizlazi, ne bi bila moguća bez humanističko-utopijske imaginacije, u čemu je sadržana apriori i njena etička bit. Pobuna, više okrenuta humanizaciji civilizacije, manifestuje estetičko-tragičku ekstenziju između iskona i horizonta mogućeg. Tragika potiče iz mediokritetskog mentaliteta publike za koju je čitav svijet uvijek otvorena arena koju moraju iznova svaki put popuniti neki novi gladijatori. Ko bi to mogao biti do sužnji koji su se drznuli protiv “civilizacije”, sa zahtjevima o stvaranju čovječnijeg svijeta. Za humaniste je bilo, međutim, savršeno jasno da se perspektiva budućnosti može sagledati jedino iz retroperspektive, da je sadašnjost objašnjiva samo ako se posmatra kao napregnutost egzistencije čija je bilost budućnosnog karaktera. Povratno posmatrano, zahtjev humanista, kao svojevrsna negacija postojećeg, često može imati konzervativnu i anahronu konotaciju, posmatrano iz ugla vladajućih krugova kojima ne konvenira “retrogradna” svijest. Primjer za to su klasicizam u umjetnosti i ekološki pokreti naspram petrolejske i nuklearne civilizacije. Kulturni progres može dakle značiti ne samo progres u buduće, nego i prošlo, već dogođeno i jednom već osmišljeno vrijeme. Dalje na  Horizonti humanosti. Uređuje – MARJAN HAJNAL.