Ohrabreni luđaci

Standard

 Accords_de_Dayton

Naime, od 1990-ih naovamo BiH je nalik na mračnu gotičku anarhičnu umobolnicu u kojoj su najprije najteži bolesnici preuzeli vlast, a onda – umjesto da liječe kolektivne i vlastite traume – stimulirali iluzije stanovnika BiH: analogno Lambovoj metodi, u kojoj je bolji sretan konj nego nesretan čovjek, u metodi ovdašnjih luđaka/psihijatara (ne govorimo samo o Karadžiću koji se savršeno uklapa u metaforu) bolji je glupak uvjeren u bezgrešno začeće i savršenstvo svoje nacije, nego zreo čovjek koji samokritično uči iz prošlosti i strpljivo gradi budućnost. A tamo gdje prevlada ludilo, kao kod nas, oni koji govore najveće ludosti imaju najveće šanse da budu vođe, intelektualci i umjetnici, a oni koji odstupaju od ludosti većine su „osim svita“, „nisu kako treba“, i „sramota su za obitelj i narod“. Za većinu su rezervirane ili uloge depresivnih pasivnih ili nasilnih bučnih i histeričnih pacijenata. U našem društvu „ludilo“ je zapravo „različitost“, ono je oprečno onome što bh. društvo smatra normalnim – jednoumlje krda na čelu s alfa mužjakom. U takvom društvu – ali svakako ne samo u njemu – postaje sve teže razaznati s koje strane zidova duševnih ustanova ima više mentalno bolesnih.

Autor: Marijan Oršolić

Ludilo treba shvatiti kao potencijalno stanje svakog čovjeka te kao bolest koja se može izliječiti samo reintegracijom u društvo, davanjem prilike da se obnove pokidane veze s drugim ljudima i društvom, da se ponovno reorganizira vlastiti svijet i um

Continue reading